Zašto Bog dopušta da patimo?
Ovo pitanje se pitao maleni Nick Vujičić, sin medicinske sestre Duške i protestantskog pastora Borisa Vujičića. Nick je rođen u Australiji, gdje su njegovi roditelji doselili iz Srbije.
“To je jedna od onih situacija kada se čovjek pita o Božjim nakanama i dovodi u pitanje njihovu savršenost. Zašto Bog, ako nas voli, dopušta da patimo? Zašto moramo patiti?”
U takvim teškim situacijama, obe strane moraju prihvatiti novonastalu situaciju i nositi se s njome. Njegovim roditeljima je trebalo vremena da prihvate da imaju sina s fizičkim hendikepom, a Nick je došao na ovaj svijet i preživio dok su svi prognozirali suprotno.
“Mami je bilo posebno teško, a otac je nekako vodio taj proces prihvaćanja. Dolazio je redovito u rodilište, držao me na rukama, govorio mami da sam prekrasan i takve stvari.”
Njegova obitelj i ljubav koju je od njih dobivao, bila mu je potpora u prvim godinama života. Pravi problemi počeli su kada je krenuo u školu, gdje su mu se druga djeca neprestano rugala i kada je prvi put osjetio da mu njegova fizička različitost može donijeti probleme. U to je doba prolazio kroz veliku krizu i depresije, i nije, kako kaže, “htio imati ništa s Bogom”.
Pokušaj samoubojstva sa deset godina
“Postavljao sam sva ta pitanja, a odgovora nije bilo. Nije mi bilo jasno zašto se sve to događa, zašto sam rođen ovakav. Konačno, kada sam imao deset godina, pokušao sam izvršiti samoubojstvo. Rekao sam ocu da mi napuni kadu jer se želim okupati, te neka me stavi u nju, izađe iz kupaone i zatvori vrata. Kada sam ostao sam, dvaput sam se okrenuo licem prema dnu kade. Htio sam se utopiti, ali sam u posljednji tren odustao. Kada sam to učinio treći put, odlučan da idem do kraja, pred očima mi se stvorila slika mojih roditelja i maloga brata kako plaču na mojem grobu. To me spriječilo, nisam im htio stvoriti još više patnje”.
I tako je ostao, a život je krenuo dalje, uglavnom u istom tonu. Međutim, potpora i ljubav njegovih roditelja (“Njihove molitve su mi jako pomogle”), te rođaka i prijatelja, davali su mu sve više ohrabrenja. Prva prekretnica, “prijelomna točka”, kako ju je Vujičić nazvao, dogodila se kada je imao 13 godina. Tada mu je mama pokazala članak u novinama koji je govorio o jednom čovjeku s tjelesnim hendikepom, koji se borio za smisao u životu. To ga je ohrabrilo da i on pokuša isto.
Inspiraciju je pronašao u članku
Kada je Nick Vujičić pročitao članak o čovjeku koji je uz svoj tjelesni hendikep pronašao svrhu u svom životu, to je njemu kao tinejdžeru puno značilo. Shvatio je ako je netko to već napravio da može i on pokušati, da nije jedini. Shvatio je da ljudi čine čudesa, hendikepirani ljudi, ljudi slični njemu.
Vujičić nije u potpunosti bez udova, on ima mali ekstremitet na kojemu su dva nožna prsta. “Moja kokošja bubnjarska palica”, tako on to naziva. S tim ekstremitetom Vujičić je naučio, između ostalog, i telefonirati, pisati na pisaćem stroju i računalu, svirati elektronske bubnjeve i igrati nogomet. Da, nogomet, to je njegov omiljeni sport. Iako su liječnici nakon njegova rođenja predvidjeli da neće moći niti stajati, on danas i trči za nogometnom loptom. Zapravo, jednom prilikom je upravo igrajući nogomet uganuo svoju “malu bubnjarsku palicu” i to iskustvo i oporavak tijekom kojega je morao potpuno mirovati i kada se, kaže, prvi put osjetio potpuno nesposoban, naučili su ga biti zahvalnim za to što ima.
”Samo zato što ne razumijem Božje planove ne znači da Bog nije sa mnom.” Nick Vujičić
Vjera ga je gurala naprijed
Njegova priča i ono što je Vujicic danas, neodvojiva je od njegove vjere u Isusa Krista. “Tradicionalni” vjernik koji je kao klinac išao na bogoslužje samo zato što su mu roditelji tako nalagali, negdje oko svoje 15. godine je, kako to protestanti vole reći, “predao svoj život Isusu”, dakle, doživio duhovno iskustvo obraćenja. Pročitao je u Bibliji, u Ivanovom evanđelju, priču o slijepcu kojeg je Isus ozdravio i dao mu progledati. Kada su pitali Isusa zašto je ovaj slijep od rođenja, odgovorio im je – “zato da bi se Bog proslavio preko njega”.
“To me je fasciniralo. Pomislio sam da ako je Bog imao plan za toga slijepca, onda ga sigurno ima i za mene, bez obzira na to što ja ne znam ništa o tom planu”, objašnjava Vujicic. Pitanja koja si je postavljao o smislu njegove patnje i njegova života općenito, počela su polagano dobivati odgovore ili barem njihove obrise. Koju godinu kasnije njegova molitvena zajednica tražila ga je da održi govor pred njima o svojoj duhovnoj borbi sa svojim fizičkim nedostacima. Vujicic ih je odbijao, ali nakon tri mjeseca nagovaranja digao se i započeo svoj govor.
“Pričao sam nekih desetak minuta i polovica ljudi u prostoriji je plakala. Ja osobno nisam mislio da sam rekao nešto posebno snažno. Kasnije su me hvalili, ali mislio sam da to rade samo kako bi mi ugodili. Međutim, počeli su mi stizati pozivi iz raznih zajednica da svjedočim”.
On je sve češće držao govore i svjedočio, ali nije razmišljao o tome da bi govorništvo moglo biti njegov poziv. U dobi od 19 godina, svjedočio je pred 300 mladih u jednoj školi. Trebao je govoriti nekih sedam minuta.
Pronašao je svoju svrhu
“Pričao sam im o tome kako su prekrasni upravo takvi kakvi jesu, i kako ih Bog voli. Nakon tri minute polovica djevojaka u prostoriji počela je plakati. Jedna djevojka doslovno je jecala, nije se mogla zaustaviti. Usred govora došla je preko cijele prostorije, zagrlila me i kroz plač rekla. “Hvala ti. Nikada mi nitko u životu nije rekao da sam prekrasna i da me voli”. I tada sam shvatio – to je to. To je ono na što me Bog poziva, da svjedočim o njegovoj ljubavi i dobroti ljudima koji to trebaju. Želim biti govornik”, prisjetio se Vujicic. Njegovi roditelji nisu bili oduševljeni. Dapače, mislili su da fantazira. Bio je na polovici svoga studija. Ali, njihova skeptičnost nije ga pokolebala.
“Zapravo, mislim da su moji problemi mnogo manji od onih koje proživljavaju ljudi koji, primjerice, dolaze iz doma s rastavljenim roditeljima, ili koji nikada nisu čuli da ih netko voli. Svi imaju svojih problema, bez obzira jesu li u pubertetu ili u srednjim godinama. Riječ je o tome da se životu koji žive da dublji smisao, dublje značenje”.
Okupljenima je priznao je kako je često molio Boga za ruke i noge, ali potom je shvatio:
“Ako ne mogu dobiti čudo, mogu postati čudo za druge. Kada Bog ne mijenja okolnosti u kojima živimo, onda mijenja naše srce.”
“Čuj, nema takvoga kojega neće zainteresirati prizor čovjeka bez ruku i nogu, koji je iskreno radostan i neprestano se smije. Takav prizor baš nisu često vidjeli i sigurno će se zapitati odakle dolazi ta snaga koja me nosi. To ih sigurno mora barem malo zaintrigirati”.
Izvor: Nick
Za još inspiracije pročitajte: Oprah Winfrey – Naš život su naša uvjerenja!
