Strah od nepoznatog

Na početku bijaše Riječ. Adam je imenovao životinje, jer životinje su morale imati imena, inače nisu potpune. Stvari su se morale imenovati, jer nepoznato je pojam kojeg se čovjek boji. Jedan od načina na koji svijest funkcionira je da prepoznaje materijalno, imenuje ga i pretvara u poznato. Tijekom povijesti, strah od nepoznatog se iskazao na više načina, recimo, neznanje koje su ljudi imali od ljekovitog bilja. Žene su bile te koje su odlazile u šumu i snalazile se, koristile su nešto nepropisano, što nije bilo svojstveno pravilima patrijarhata. Te žene su bile protjerane ili ubijene, u svakom slučaju strah koji je postojao natjerao je čovjeka da imenuje nepoznato. Neznanje je dovelo do imenovanja nečega ljekovitoga u nešto ”vještičje”.

Ono čega se čovjek najviše boji je nepoznato, ta neizvjesnost i očekivanje može stvoriti puno veću štetu nego kada se opiše i prepozna objekt straha. Mala djeca koja su često preaktivna za strpljenje roditelja postanu u maloj dobi prepadnuta od nepoznatog, nešto što ih čeka negdje tamo, daleko u mraku, nešto što ih drži na mjestu kako bi roditelji mogli odahnuti od posmatranja najmlađeg člana obitelji. Oni ih preplaše, kako bi bili unutar okvira doma, odnosno poznatog, u sigurnosti. U različitim zemljama postoje različiti nazivi za nepoznatu neman, u mom kraju to je bila slavna BABAROGA. Ta strašna neman drži male umove pokraj skuta starijih članova obitelji. Postoji par pravila kada će se pojaviti, jedno od njih je pojava repa na stražnjici ako popiješ crnu tekućinu gorkog okusa, koju svi odrasli ispijaju bez problema, drugo je sačekuša od strane Babaroge ako se neprimjereno udaljiš od kuće, te treće napad Babaroge ako ne kreneš na spavanje kad ti odrasli kažu da kreneš na spavanje, jer Babaroga je očito u nekom paktu sa roditeljima.

Iluzija samo mijenja oblik

Iluzija zapravo nikad ne prestaje samo mijenja oblik, kasnije u životu strah od nepoznatog postaje malo suptilniji, strah je sad vec uvučen u podsvjesno, on prebiva u nama i tako se projicira u stvarnost. Disciplina je potrebna maloj djeci, kao i odraslima. Bez strukture života nestaje opipljiva poznata stvarnost koju možemo mjeriti, uspoređivati, s kojom možemo napredovati. Jer, sve što mi uistinu želimo je napredovati, zar ne?

Strah od nepoznatog je svugdje. Jedan primjer, poznat svima, je u slavnom filmu Harry Potter, filmu koji je postigao planetarnu slavu. Recimo, u filmu postoji negativac koji se ne smije imenovati. Trenutno ne postoji osoba koja nije pogledala bar jedan film o Harriju Potteru, tako da većina zna o kojem negativcu se radi. Njegovo ime se ne smije govoriti, on se ne smije zvati, on je nepoznati, neimenovani. Znatiželja i neizvesnost čini tog negativca još gorim i strašnijim nego što on zapravo jest. Ili, danas postoje brojne zavjere koje sugeriraju na izvanzemaljce, na guštere, na nestašicu vode, strah, strah, strah od nepoznatog. Bubimir, bubimir, nemoj reći tri puta jer…će se pojaviti.

Imenovanje – čini stvari poznatima

Jezik pretvara kaos u poznato, u stvari koje vidimo, znamo i prepoznajemo. Stvaramo kutiju oko sebe, koju vidimo, razumijemo, volimo, ne volimo, stvaramo, rušimo, gradimo, oblikujemo. Mi smo ju imenovali, naša je, samim time jer je poznata. Stvarnost koja nas okružuje je poznata, i osjećamo se ugodno u njoj, neki više – neki manje. No, što ako želimo mijenjati tu stvarnost? Što ako želimo kročiti u nepoznato? Hmm, možda nas čeka Babaroga.

Recimo da smo se probudili jednog dana i primjetili da smo otišli puno dalje nego smo ikad u životu otišli, da smo napredovali puno više nego smo ikad mogli zamisliti, i to sve jer smo kročili u nepoznato. Kutija je sve manja i manja, narasli smo iznad nje, ispod nje, desno od nje i lijevo od nje, smanjuje se svake minute, svaka misao koja kroči dalje od poznatog ju smanjuje. Štoviše, kutija nam čak smeta, nepotrebna je, omotač koji smo napravili u djetinjstvu koji je služio da nas zaštiti od strašnog nepoznatog svijeta sad više nema svrhu. Shvatili smo da je u nepoznatom ljepota, ljubav i radost. I samo se širimo sukladno tome, znanje koje smo usvojili putem samo služi kao putokaz u kojem smjeru ćemo se širiti. Poanta je da napredujemo, svaka misao koja nas oplemenjuje nas čini boljima. Sada, nepoznato služi kao odskočna daska u ocean mogućnosti.

Skok u nepoznato

U Bibliji, u Knjizi Postanka Jahve reče Abrahamu:”Idi iz zemlje svoje,iz zavičaja i doma očinskog,u krajeve koje ću ti pokazati.”12:1

Skok u nepoznato je težak, izlazimo iz poznatog, iz ugodnog, iz zone komfora. Nitko to ne želi. No, da bi napredovali moramo skočiti naprijed, u nepoznato.

Naš najdublji strah nije da smo nedovoljno dobri. Naš je najdublji strah da smo puno moćniji nego što možemo zamisliti. Najviše nas plaši naše svjetlo, a ne naša tama. Kada skrivaš svoje talente, ne služiš ni sebi ni svijetu. Nema ničega prosvijetljenog u tome da pogneš glavu pred izazovima života. Nema ničega dobrog u tome da ugasiš svoje svjetlo da ne zasljepiš druge, jer im smeta. Svi smo mi namijenjeni da blistamo kao djeca Božja. Nije to svjetlo samo u odabranima; ono je u svima.

I dok dopuštamo da svijetli naša vlastita svjetla, mi nesvjesno dajemo drugima dozvolu za to. Kako smo oslobođeni vlastitog straha, tako naša prisutnost automatski oslobađa druge i širi svjetlo svijeta.

Prati Oblak mudrosti na drugim platformama:
error: Sadržaj je zaštičen autorskim pravima.