Kako se mentalno odvojiti od toksične osobe?
Napravili ste taj prvi korak, poduzeli ste akciju koja podrazumijeva raskidanje odnosa sa toksičnom osobom. Čestitam! Bilo da ste se namjerno fizički odvojili od te osobe ili su vam se okolnosti poklopile da više niste u kontaktu, vi više niste okruženi toksičnim osobama. Više se ne nalazite u ”otrovnoj” situaciji i nemate stresne kontakte (s narcisima, psihopatama, patetičnim energetskim vampirima itd.). I osjećaj je fenomenalan, zar ne?
Prvih nekoliko dana letite na oblacima novonastale hrabrosti i adrenalin vas puca, uvjereni ste da ste se uspeli na novu stepenicu života. I život je lijep! I onda, kao lisica iz grmlja, prišulja se ogroman osjećaj praznine i nemira. Vrlo brzo se pojavi vrlo dobro poznata sumnja i nesigurnost u sebe i vlastite postupke.
Ako ste se našli u takvoj situaciji i ne znate kako se riješiti tog neugodnog osjećaja nesigurnosti i vezanosti za toksične osobe, danas ćemo razbiti neke mitove. Sagledati ćemo neke nove perspektive i proširiti vidike. Danas pišemo o mentalnoj higijeni.
Mentalna higijena u osobnom razvoju
Velika većina ljudi ostaje mentalno vezana za negativne osobe iz prošlosti. Naravno, ne žele razmišljati o njima i o svemu što se dogodilo, ali nekako, samim činom ignoriranja tog fenomena, on ne prestaje. Ne pomaže ako ignorirate i bojkotirate negativne misli, ne pomaže ako sebi kažete da se nećete više vraćati u prošlost.
Zašto je to tako? Činjenica je da većina ljudi živi nesvjesnim načinom života. Nisu ”nakupili” dovoljno vlastite prisutnosti u sadašnjem trenutku (i da, doslovno se prisutnost nakuplja tijekom života, baš kao i nemir, tuga ili bijes). Nesvjesno i dalje daju pažnju drugim ljudima umjesto da ju daju sebi. Bilo da su uvjereni u djetinjstvu da je to sebično ili nebitno od strane roditelja ili staratelja, bilo da smatraju da je njihov život manje vrijedan, a drugi su bitniji i više vrijedni, takvi ljudi neminovno pate. Iako ne žele davati pažnju negativnim osobama i događajima to se ipak događa.
Većina je odmalena naučena osjećaju manje vrijednosti koji se zatim u odrasloj dobi samo potvrđuje pretjeranim fokusom na druge koji su, po njihovom mišljenju, više uspješni ili vrijedni. Jednako vrijedi i za one koji se uporno sjećaju dominantnih ličnosti iz njihove prošlosti koje su bile ,najčešće, negativne.
Velika odgovornost pada i na roditelje koji nisu naučili svoju djecu da poštuju vlastite granice, da razmišljaju pozitivno, da ne žive da bi zadivili društvo, nego da žive da otkriju i usavrše vlastite talente s kojima su došli na ovu planetu. Velika odgovornost pada i na svaku odraslu individuu koja, iako zna da može bolje i drugačije, i dalje odabire staru poznatu okolnost ili ljude koji joj ne pašu. To je doslovno kao da kažete da više nećete ići na posao (koji vam se ne sviđa) i ne poduzmete nikakvu akciju u smjeru odlaska s tog posla. I dalje se žalite i ostajete u poznatoj zoni komfora. Ta zona komfora postaje sve teža, dok vas doslovno ne počne gušiti i prisiliti vas da konačno izađete iz nje.
Mentalna vezanost je upravo to, vezanost. Kao da ste pružili ”energetski konopac” prema određenoj osobi i vezali se za nju. Svakim razmišljanjem o toj osobi i vraćanjem toga u stvarnost, vi iznova i iznova jačate taj ”konopac”.
Vjerovali vi to ili ne, vi to radite jer ste tako odabrali. Naravno, mnogi bi sada rekli da im se to događa refleksno i da zaista ne žele o tome razmišljati. No, vi sebe vezujete za te osobe. Svaki put kada odabirete razmišljati o lošim trenucima iz prošlosti vi ponovno proživljavate te situacije. Dovodite maltretiranje, mobing, spletke, laži, kritike, šokove i traume u sadašnji trenutak. A to ne želite, zar ne?
Zašto onda to mnogi čine?
Da bi razumjeli mentalnu vezanost, moramo razumjeti kako naš um funkcionira. Naš um je pametna stvarčica koja je tu da nam pomogne da živimo (i preživimo!) u ovom svijetu. Zanimljivu funkciju ima amigdala, corpus amygdaloideum, svojevrsna nervna stanica za uzbunu u našem mozgu koja opasne situacije odmah detektira i čini da su emocionalne reakcije čovjeka brze i intenzivne. Ovo je namijenjeno za zaštitu čovjeka. Jer, zamislite da se malo dijete prvi put opeče na vruć štednjak (glavna funkcija amigdale je da pošalje signale mozgu da je to opasno) i da mu ne radi ovaj ”neuralni alarm”, dijete bi se opeklo iznova i iznova bez svjesnosti opasne situacije.
Danas se smatra da se spremište sjećanja vezanih uz strah nalazi upravo u amigdali što ju povezuje sa razvojem anksioznih poremećaja. Hipokampus pomaže u stvaranju emocionalne reakcije davanjem adekvatnog konteksta, analizom i usporedbom dolazećih signala sa onima pohranjenima u sjećanju. Kad sustav amigdala-hipokampus reagira bez povratne informacije iz korteksa, dovodi do jakih i brzih emocionalnih reakcija, ali u isto vrijeme površnih i netočnih jer se analiza situacije vrši metodom asocijacije.
Kada predugo razmišljate o prošloj traumi, vaše tijelo ponovno proživljava bol i reagira na isti način. To možete primijetiti po tome što vam srce ubrzano kuca, ponestane vam daha, guši vas u prsima ili imate knedlu u grlu, te vam se znoje dlanovi ili stopala. To je klasična reakcija na stres.
Kada ste prisutni, u kratkom vremenu možete zaustaviti površne i netočne informacije jer se trenutno to o čemu razmišljate, zapravo ne događa. Možda sjedite na kauču ili čekate na blagajni. Možda razgovarate s osobom koja vas podsjeća na osobu iz prošlosti. Možda šetate po kvartu.
Oslobodite se negativnog razmišljanja. Također, primijetite da vam vaše tijelo izričito poručuje da prestanete razmišljati na taj način. Kronični umor, glavobolja, grč u želucu, bol u ramenima itd. su samo neki od simptoma proživljavanja negativnih scena iz prošlosti ili anksioznog prognoziranja budućnosti.
Proces prisutnosti i pozitivnog razmišljanja
Iako znate da to što se događa nije dobro za vas, ponovo proživljavate scene iz prošlosti i ne možete se koncentrirati na sadašnjost. Pitanje se zatim postavlja, kako ostvariti mentalnu higijenu i napokon prestati razmišljati na određeni način? Kako prestati biti vezan za loše osobe, negativne događaje i traume iz prošlosti?
Odgovor na ovo pitanje vam se neće svidjeti. Vrlo vjerojatno, odgovor na ovo pitanje nije ono što očekujete.
Nećemo pričati o stereotipovima, ali činjenica je da ljudi ne žele buđenje. Ne žele mijenjati svoj život. Kako znamo da je to istina? Velika većina i dalje odabire odustati od promjene vlastitih životnih navika.
Odustajemo kada je teško, odustajemo kada je naporno, odustajemo čak i kada znamo da će nam nešto pomoći, zato jer to zahtijeva promjenu. Mnogi ne vole promjenu. No, kada dođu teški dani, to je izazov kojeg ste čekali.
To je test! Baš tada je potrebno ustati i napraviti još jedan korak naprijed!
Put do najbolje verzije sebe je popločan najboljim namjerama, ali je također ispunjen trnjem očekivanja koje boli. A mi ljudi, ne volimo kada nas nešto boli. Želimo to pokriti, ugušiti tabletama protiv bolova ili u krajnjem slučaju odsjeći da ga više ne vidimo. Mi ljudi preziremo bol, smatramo ga neprijateljem. A bol? Bol je tu da nas probudi. Da izvuče one dijelove nas koji žele izaći na vidjelo. Bol je saveznik u osobnom razvoju. Točno nam pokazuje gdje smo tanki, gdje trebamo uložiti napor i na što trebamo obratiti pažnju.
U ovom slučaju, mentalne vezanosti za toksične osobe, boli nas što nemamo vlastitu preokupaciju, što smo svoju pažnju i smisao dali u tuđe ruke. Dali smo svu svoju moć drugima da njome gospodare. A onda se bunimo da su oni krivi. No, uvijek stvari možete okrenuti u svoju korist, uvijek vam je dostupan mir i ljubav. Kada odbijete biti dio problema, tada instantno bivate dio rješenja.
Higijena uma je čišćenje starih obrazaca, kao da uzmete metlu i drškom hrabro zamahnete i podignete prašinu u vlastitom umu.
Hoće li to uzburkati prašinu u tom prostoru? Da, biti će teško, biti će zagušljivo na početku, ali potreban je dodatni napor. Kako bismo počistili vlastiti um, moramo malo uzburkati područje.
Na kraju uvijek vrijedi imati slobodan prostor. U čist i slobodan prostor, odnosno vlastiti um, možete unijeti najljepše cvijeće i mirisne zavjese. No, prvo je potrebno očistiti um od starih uvjerenja, razmišljanja i obrazaca kako bismo mogli razmišljati na pozitivan način. Kako bismo mogli živjeti na kvalitetniji način, poštujući vlastite granice, kako bismo znali kada reći ne, a kada da, kako bismo znali uzeti vlastitu sreću u svoje ruke. Kako bismo voljeli i poštovali sebe dovoljno da sebi više ne nanosimo nepotrebnu bol. To je proces koji se uvijek isplati na kraju.
Ono što se dogodilo, može nam biti trauma koja nas proganja, a može biti i mudra lekcija koja nas nadahnjuje da drugi put napravimo drugačiji izbor. Izbor kojim izražavamo ljubav i poštovanje prema sebi i drugima.
No, ne možete skočiti na desetu stepenicu ako niste prvo prošli prvih devet. I znate što? Uživajte u tih devet stepenica, jer njih ćete se najviše sjećati. Vidjeti ćete sebe kako vraćate svoju moć – a to je predivno putovanje. Uživajte u putovanju, cilj je šlag na kraju.
