Jučer sam slušala radio, neke stare pjesme i bila sam inspirirana da podijelim s vama današnji tekst. Sjetila sam se svih ljudi koji iz nekog razloga obožavaju prošlost.
Nostalgija je njihovo drugo ime. Imaju gramofon, ploče i slušaju Dusty Springfield ”Spooky”, i pritom nose odjeću iz tog vremena, specifičnu frizuru koja je odavno izašla iz mode. Ne brine ih štetnost duhana, jer ne priznaju nova istraživanja. Muškarci koji i dalje obožavaju Axl Rosea, i nose poderane traperice i kožne prsluke, naravno, nakon što izađu iz IT firme u kojoj moraju nositi određeni dress code. Žene koje samo priznaju stil iz 80-ih kao jedinu formulu za bezbrižnost i sreću jer ih podsjeća na bolja vremena. Naravno, ne mora obožavanje prošlosti biti vezano za modu, može biti vezano za pričanje priča. Poznajem žene koje vječno pričaju o svom djetinjstvu ili djetinjstvu svoje djece, i tada im se ozare oči. No sada, nostalgično gledaju svoje bore na licu i velika odrasla tijela koja su i dalje njihova djeca, samo sa (možda prenapornim) poslom i obavezama.
Je li bježanje u prošlost nužno loše? Ne.
Ljudi vole različite stvari, i to je sasvim u redu. No, kada se odlazak u prošlost događa kada bježimo iz sadašnjosti jer nam se trenutna situacija ne sviđa i ne znamo ju riješiti, onda imamo problem sa suočavanjem sa realnošću.
Ono što primjećujem kod takvih ljudi je poimanje prošlosti kao vremena koje je bilo bolje, i mišljenja sam da je određena integracija potrebna u sadašnjosti.
Promatrajući ih, vidim razliku u namjeri obožavanja prošlosti.
Mišljenja sam da ljudi mogu iskreno uživati u ”stvarima iz prošlosti” sve dok nisu ogorčeni sadašnjošću. Sve dok ne odlaze u prošlost kako bi pobjegli iz sadašnjosti, nostalgični za boljim vremenima. Je li tu leži uvjerenje da je sada nemoguće živjeti život kakav želimo?
Bježanje od sadašnjosti nikad nije dobra ideja. Zašto? Zato jer je sadašnji trenutak sve što imamo. Prošlost ne postoji. Mi odlučujemo u sadašnjem trenutku što ćemo s njim, hoćemo li biti zadovoljni sadašnjom situacijom ili ne. Odlučujemo što ćemo napraviti, pozabaviti se sa ”nepoznato novo” ili bježati u ”super staro”.
Želja za završecima i novim počecima
Promatrajući ove životne priče, dolazim do još jednog zaključka koji je bitan u osobnom razvoju, a to je otpuštanje prošlosti. Mi ljudska bića imamo snažnu želju za novim počecima, također imamo snažnu želju za završecima. Želja za završecima ne odnosi se samo na veze, nego i na promjenu načina života, na karijeru, fizički izgled, prijateljstvo, na sve ono što nam više ne služi. Čovjek osjeća da ne može nastaviti dalje ako ne ”zatvori poglavlje” stare priče.
Kada tražimo završetak, bitno nam je naći uzroke određenog gubitka kako bismo razriješili bolne osjećaje koje je taj gubitak stvorio. U odnosu sa toksičnim ljudima, mi nastavljamo dalje tek kada smo potpuno zadovoljni odgovorima koje smo tražili i dobili, te s tog stanja možemo krenuti dalje, bez opterećenja.
Pronaći završetak znači u potpunosti prihvatiti ono što se dogodilo i poduzeti akciju prema nečem novom.
Kako krenuti prema novom početku?
Iako novo razdoblje može nastupiti vrlo brzo, npr. preseljenje, gubitak osobe, prekid odnosa, naš unutarnji svijet se ne mijenja sve dok preobrazba nije kompletna. Naš unutarnji svijet se odvija odvojeno od vanjskih okolnosti i zato ljudi dožive apsolutno iste situacije sa ljudima čak i kada promijene mjesto stanovanja. Naravno, svi smo mi nestrpljivi i jedva čekamo završiti s onim što nam više ne treba. Ali to je proces. Ponekad, dugotrajan proces.
Postoji vremenski period, koji ja zovem: Stojiš s stopalima okrenutim naprijed, a glava ti gleda nazad. To je paraliza koju je neugodno proživljavati i ljudi će doslovno poduzeti bilo što samo da se maknu od te sablasne praznine unutar sebe.
To je kada nismo odtugovali, kada se nismo oprostili, nismo izrazili ljutnju, nismo suosjećajni prema sebi, ne dajemo si razumijevanje. Snovi se raspadnu, veze propanu, no mi smo ti koji tu zaostalu energiju moramo počistiti. I to se ne radi mržnjom prema sebi, nego sa ljubavlju prema sebi. Nešto nije otišlo u smjeru u kojem smo željeli, pa dajmo si vremena da to procesuiramo.
Završetak prirodno nastaje kada svakoj emociji damo na važnosti. Kada svaku misao (koja nas ograničava) pogledamo u tom trenutku i kažemo u redu je da si tu. Tehnike mindfulnessa ili istočnjačkih tehnika gdje mi moramo očistiti um od misli nisu produktivne za osobu koja nije završila procesuiranje emocija. Postoji razlika u tome kada se negativna misao zakačila iz navike, pa ju onako brzo prekinemo jer vidimo da nam ne treba. Tada to ide vrlo lako i nastavimo dalje bez problema. Ali kada su negativna misao i emocija žustro prisutne i ne odlaze tako lako, onda se nemojte zavaravati da ste u redu. Niste u redu i to je u redu. Nemojte bježati od sebe, dajte si ljubavi kako bi mogli započeti nešto novo na dobrim temeljima, na zdravim temeljima.
Zemlja je plodna za klijanje novog života ako u njoj ima starog koji je potpuno strunuo. Sjeme ne klija na kamenu, ne klija na ”paraliziranom” ledenom području. Klija na životu koji je otišao kako treba, cijela priroda to zna, i zna kada je vrijeme za novi.
Završetak jedino možemo dobiti od sebe. Druge osobe nam mogu biti vodiči, no mi sami odlučujemo kada je vrijeme za kraj i novi početak. Samospoznaja nam omogućuje da pogledamo unutar sebe, naučimo nešto vrijedno iz emocionalne boli, štetnih ljudi i teških događaja u našem životu.
Kompletan završetak nam omogućuje novi početak, onda kada smo za to spremni, te tada otvaramo novo poglavlje.
Želim vam kvalitetan završetak, a ako želite nekoga da vas vodi kroz taj proces javite se na oblakmudrosti@gmail.com.
