Često u životu doživljavamo samosabotažu, htjeli mi to ili ne. Situacije se javljaju koje su prepune loših reakcija kao u vlastitoj prošlosti, i ponekad se čini kako smo bespomoćni što se toga tiče. To su nevidljive prepreke koje nam ne dozvoljavaju rast i napredak, jednostavno sprečavaju iskorištavanje naših potencijala i životnih prilika. Tako provedemo godine boreći se sa samima sobom. Teško i depresivno, nadasve pasivno stanje koje ne možemo razumjeti. Tražimo razumijevanje od drugih, a sami sebe ne razumijemo.
Stvar je u tome da smo razvili obrambeni mehanizam u našem djetinjstvu. Taj mehanizam sve više raste kako starimo iz jednog jedinog razloga, da nas podsjeti da ga uklonimo! Postaje neizdržljivo živjeti uz njega i vrtimo se u krug sve dok ga najednom ne spoznamo i odbacimo.
Sve to je nastalo od iracionalnog straha od nepoznatog. Taj strah nam je donio masu propuštenih prilika, no mi smo se držali poznatog terena i radije odabrali dobro poznatu patnju. Mi se opsesivno držimo svoje patnje jer mislimo da nam pripada, ali patnja je refleksija vlastite gluposti i neznanja, nepoznavanja samog sebe.
Patnja je nepotrebna kad je čovjek svjestan, kad je čovjek slobodan on nema unutrašnjih tegoba, on ima unutrašnji mir. Uvjerenje da je život težak, mukotrpan, pun bolesti i rata, pun straha i brige, uvjerenje je koje nas sprječava da povjerujemo da smo slobodni samo ako tako odlučimo!
Prihvaćajući patnju mi zaključavamo svoj obrambeni mehanizam unutar nas i puštamo da nas ranjava. Toga postanemo svjesni tek kada pronađemo način da izađemo iz takve situacije, te kada pogledamo sa određene vremenske distance. Kada nam treba taj vremenski odmak, to je znak da smo nerazvijeni.
Radom na sebi smanjujemo taj vremenski odmak i sve više naši snovi poprimaju fizički oblik.
Patnja je znak da nešto ne ide kako treba i da je potrebno mijenjati smjer, a ne nastavljati istim putem. Suludo je činiti istu stvar, a očekivati drugačije rezultate.
Godine nam prođu u iščekivanju da se nešto desi samo od sebe. Zato uzmi stvar u svoje ruke! Ti nisi promatrač, ti si svjesno biće i svojim mislima, emocijama i djelima stvaraš svijet oko sebe.
Patnja je također učitelj, te je potrebna kad nema drugog načina da biće shvati da treba promjenu. Mi iznutra donosimo odluke i pravimo izbore, prema stanju našeg duha. Nerazvijen duh treba patnju, treba iskustva koja će ga prodrmati i na taj način “nasilno” otvoriti oklop. Sve se to dešava sa jednim ciljem – radi odstranjivanja trna koji nas povređuje i sprječava rast i razvoj našeg bića. Kada god doživimo neku nezgodu ili nesreću, posjekotinu, lom noge ili ruke, udarac, svađu, stres- trebamo znati da je to uzrokovano unutrašnjim stanjem duha. Ljudi nas vrijeđaju, verbalno, fizički, jer nismo razvijeni. Patnja tjera biće da se oslobodi.
Postoji jedna priča o Pretvorbi gusjenice u leptira, koja simbolično dočarava snagu.
Leptir je izlazio iz čahure. To krhko biće je slamalo čvrstu čahuru i taj prizor je privukao pažnju vrtlara. Vrtlar se sažalosti i slomi čahuru da leptir lakše izađe. No, tijelo leptira je bilo preslabo, krila su bila prekrhka. Leptir nikada nije poletio i vrtlar je shvatio da to nije trebao uraditi. Prirodno je da kroz borbu i patnju leptir jača svoje tijelo, te da krv poteče u njegova krila. Krila se zatim razviju snažna, te leptir bude spreman za let. Čahura je namjerno tvrda i teška za probiti, stvorena je da ojača leptira kako bi on mogao slobodno poletjeti u svijet.
Preobrazite svoju patnju u snagu, u mudrost koja će vam pomoći da slobodno poletite u svijet.
