Karizma i okovi matriksa
Kroz djetinjstvo su nas toliko puta pokušali promijeniti, čitaj, popraviti, oni koji nisu znali cijeniti, a ni zaista vidjeti, Božji dar kojeg su dobili. Pokušali su ga upakirati u nešto njima poznato, komforno i sigurno. Pokušali su, i naposljetku uspjeli, prilagoditi dijete u sistem matriksa, sustav koji melje i prožvače iskrenost, naivnost i znatiželju za doručak.
I tako, negdje oko kasne dvadesete, ili tridesete javi se želja za izlaskom iz poznatog, jer okovi počinju biti vidljivi, a zatvor postaje tijesan i zagušljiv. Maleni slonić je sada veliki slon, zakačen za isti lanac, sjedi u očaju.
Postoje neki, koji su uspjeli zadržati djetnju znatiželju, autentičnost i oni su ti koje danas nazivamo “karizmatični” ljudi. Imali su ono nešto. Iako to ”nešto” je teško riječima objasniti. To je nekad bio Elvis Presley, M. Jackson, David Bowie pa i Marilyn Monroe. Danas su to recimo youtuberi koji zarađuju ogromne svote novca samo zato jer imaju ono “nešto”. To nešto nije bilo ugušeno, a bome ni ugašeno. Nekako su se provukli kroz i preko sistema i provalili ga. Autentičnost je ono što privlači mase, a oni koji su autentični u današnjem društvu izlaze iz okova matriksa i za njih, stara pravila ne vrijede. Oni sjaje. Karizma nije naučena, ona je urođena. I ima ju svatko od nas. Samo je pitanje koliko smo ju ugušili pravilima i okovima poznatog. Koliko su nas zaplašili sa ”šta će ljudi reći.”
Kazu popravi se, kažu oni koji su naučeni da popravljaju ono što postoji. A ja kažem, pravi sebe. Napravi se iz ničega, napravi nešto iz čiste energije, iz misli, iz emocije, iz etera vibracije. Napravi sebe, skini slojeve koji ti ne pašu, stavi nove koji ti pašu. Obuci najljepše odijelo sačinjeno od zvijezda repatica i sjaji baš onakav kakav jesi. Sjajna zvijezda. Božji dar. U ljudskom obliku. Vječna duša. Nepromjenjive esencije. Ti. Baš takav kakav jesi.
Da bi svijetlio, moraš prvo osjetiti svoje svjetlo
Vjerujem da ljudi stvore oklop oko sebe i unutar sebe kako više ne bi osjećali toliko jako sve emocije koje imaju. Naizgled sve izgleda okej, no, to ima svoju cijenu. Fizička i mentalna umrtvljenost, “tupost” tjera ljude da žive tuđe živote, snove i želje, jer su svoje odavno ugasili. Ne znaju čuti vlastitu intuiciju, jer su naučeni, u društvu u kojem živimo, da je sve bitnije od toga kako se MI osjećamo i što zaista istinski želimo.
Tuđe želje, tuđi snovi, kriteriji i pravila postaju norma. A mi, postajemo automatizirani roboti današnjice. Poslušni radnici u korporacijama koje nas mogu zamijeniti dok kažeš keks. Prvi put kada sam osjetila svoje unutarnje “svjetlo”, svoju intuiciju, svoj unutarnji glas, nazovite to kako hoćete, osjećaj je bio kao da je netko doslovno upalio svjetlo u meni. A taj netko nije bio nitko drugi nego upravo ja. Jer, jedina osoba koja može odlučiti da je DOSTA ste vi.
Znam, ponekad, život jednostavno postane težak. Ljepljiv i gust kao najcrnja močvara. Teško se kretati kroz njega, a pogotovo je teško, osjetiti zanos i oduševljenje zbog života samog. Zvuci ironično, ali i to je dio ove slagalice. Da ponekad uronimo u tamu, samo kako bismo izašli još svjetliji i jači nego prije. Da bi zasvijetlili jako, najjače, toliko da svijet vidi – prvo moramo osjetiti vlastito svjetlo. Jer uzalud sve ako mi ne osjećamo vlastito svjetlo. Ako grijemo druge, a sebe otkrijemo kao jadno siroče.
I zato prije nego izađes u svijet, osjeti svoje svjetlo, i zasjaji.
Reci sebi DA, a svemu ostalom DOSTA.
Jer to možeš, i ne daj da te uvjere u suprotno.
