Posljednjih se godina puno raspravlja o narcisoidnim roditeljima. Zašto? Zato što sve više odraslih ljudi iznosi istinu na vidjelo. Kako svijest čovjeka raste, postaje mu jasno da sve ono što je zakopano duboko u sram mora izaći na vidjelo kako bi bilo analizirano i naposljetku, iscijeljeno. Jer ono što potiskujemo i ne vidimo, ne možemo ni popraviti. Djeci narcisoidnih roditelja je jako teško govoriti o tome, jer su naučeni održavati ”savršenu sliku” koja se prikazivala drugim ljudima. Narcis je uvijek savršen kada treba ugostiti nekoga, te biti u društvu nepoznatih ljudi. Kako kaže Tolstoj u knjizi Ana Karenjina:
”Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.”
Iako postoje različite disfunkcije i simptomi se razlikuju od roditelja do roditelja, postoje neke tipične značajke koje definiraju narcisoidnog roditelja.
Karakteristike narcisoidnih roditelja
Ovi roditelji izražavaju očekivanje da djeca nikada ne otkrivaju obiteljske situacije. Ono što se događa u obitelji je važno, a drugi su drugačiji, lošiji ili jednostavno rečeno ”neprijatelji”. Imaju crno bijeli pogled na svijet, oni su pozitivci, a drugi su negativci. Njihov način odgajanja nije za diskusiju, nepogrešiv je i najbolji. Ove su obitelji opterećene slikom i ugledom u okolini, i žele izgledati što bliže savršenstvu. Djeca su tu isključivo kako bi udovoljila potrebama roditelja koji su kritični i osuđuju, umjesto da budu empatični i puni ljubavi.
Recimo da narcisoidna majka dođe u situaciju gdje treba pokazati kako se nosi s neugodnim emocijama.
S obzirom da nesvjesno nosi obrasce ”unutarnjih rana” (koje je naslijedila od svoje majke ili oca) ona ne zna pravilno procesuirati djetetove emocije (jer ne zna ni svoje). Kada dijete pokazuje negativne emocije prema majci (što je sasvim normalno jer ljudsko biće mora iskusiti svu paletu emocija) ona to shvaća kao izravni napad. Osoba koja ima emocionalnu inteligenciju i zna se nositi s vlastitim negativnim emocijama neće shvatiti npr. bijes ili tugu kao napad. Osoba koja svjesno radi na sebi zna da možemo biti prisutni sa svakom emocijom, i one će brzo proći, baš kako su i došle. Potiskivanje emocija, ili u ovom slučaju reflektiranje na dijete je obrazac ponašanja koji zahtijeva razumijevanje i preobrazbu.
Kako se aktiviraju obrasci iz djetinjstva? Narcisoidna majka nesvjesno reflektira sram koji osjeća unutar sebe da je loša majka – na svoje dijete. To krene tako da majka smatra i vjeruje da s njenim djetetom nešto nije u redu i da se ne treba tako ponašati. Dijete tada (majčin sram uzima na sebe) i poprima prvi osjećaj srama, da nešto s njim nije u redu. Dijete kasnije uvijek pokušava udovoljiti majci, te naposljetku saznaje da ona nikad neće biti sasvim zadovoljna. Počinje vjerovati da ono kao osoba nije u redu, umjesto da prepoznaje da njegovo ponašanje u tom trenutku nije prihvatljivo od strane roditelja.
Istina o narcisima je tužna. I nije za osuđivanje.
Nažalost, ljudi koji osjećaju sram u djetinjstvu postaju vrlo narcisoidni (kompletno fokusirani na sebe) bez da to uopće primijete. Naravno, zato jer smatraju da prepoznavanje sebe vodi prema još više srama. Da razjasnimo, sram se osjeća kada mislimo da bivamo pogrešni, a krivnja se javlja kada smatramo da radimo pogrešno. Disfunkcionalne nesvjesne obitelji u kojima su se obrasci nasljeđivali (od predaka) su samo nastavile obrazac narcizma. Narcizam (ako pogledamo širu sliku) nije zlonamjeran, to je stanje dubokog srama i usamljenosti.
Komunikacija i granice kod narcisa
Komunikacija u takvim obiteljima nije izravna, odnosno članovi obitelji nikad nisu sasvim iskreni. Sve je obavijeno velom tajne, zagonetki i potrebno je otkrivati o čemu se zapravo radi.
Granice u tim obiteljima uglavnom ne postoje, a djeca nemaju pravo na privatnost. Dnevnici se čitaju, otvara pošta i slušaju telefonski pozivi. Ne smiju zatvoriti vrata, a zaključavanje se smatra velikim prekršajem.
Osjećaji se negiraju i nikad se o njima ne raspravlja. Djeci se govori da njihovi osjećaji nisu važni i uči ih se represiji. Narcisoidni roditelji nisu u dodiru sa vlastitim osjećajima, već ih projiciraju na druge. To uzrokuje nedostatak odgovornosti, a često rezultira razvojem drugih psiholoških poremećaja.
Ponekad je samo jedan roditelj izvorno narcisoidan, dok se drugi mora vrtjeti oko njih da bi održao brak, tzv. ”leteći majmun”. Ovaj drugi roditelj može pružati lažnu utjehu. Zašto lažnu? Zato jer im ipak nije dopušteno da budu ”bolji roditelj” od narcisa. Uvijek moraju biti ispod. Na kraju pokazuju slično ponašanje kao narcisoidan roditelj, ili su odsutni. Dakle, nijedan roditelj ne zadovoljava potrebe djece.
Tipično, iako narcisoidni roditelj usmeno kaže da želi da im djeca budu bliska, to je samo radi održavanja imidža savršene obitelji. U stvari, djeca su često suprotstavljena jedni drugima kako bi se osiguralo da nikada ne poklanjaju pažnju jedni drugima umjesto prema narcisoidnom roditelju. To također omogućava roditelju da zadrži sposobnost upravljanja i manipulacije njima sprječavajući ih da razviju savez. Braća i sestre u narcisoidnim obiteljima obično ne odrastaju osjećajući se međusobno povezani.
U budućnosti postoji šansa da će se pojaviti dovoljno svjesnosti u ljudima prema emocionalnoj edukaciji. Potrebna je adaptacija obrazovanja kako bi se odraslim ljudima pružila podrška u nošenju sa emocijama i obrascima ponašanja. Tada bi ljudi mogli zrelo pristupati problemima s kojima se susreću, jer problemi neće nestati sami od sebe. Rezultat nedovoljne educiranosti o emocijama i vlastitim potrebama rezultirala je da mnogi ljudi odrastu u fizički odraslu osobu, a imaju način nošenja s izazovima jednog petogodišnjaka. Nadajmo se da će doći do evolucije u edukaciji o pravilnom procesuiranju ljudskih emocija i potreba.
Nastavak: Narcisoidna obitelj: Zlatno dijete & Žrtveno janje
