Je li vam se kada dogodilo da se uživanje u trenutku prekine s misli „samo da se nešto loše ne dogodi“? Bojite li se reći da je sve dobro kako se ne bi uskoro dogodilo nešto loše? Jeste li se uhvatili da se ne hvalite kako ne bi privukli pažnju? Jeste osjetili da strahujete i mislite o budućnosti kada vam sve ide dobro?
„Ovo je predobro da bi bilo stvarno.“ – poznato?
Zašto se bojimo prepustiti užitku?
Kao što znamo, sva naša ponašanja imaju svrhu. Koja bi bila svrha strahovanja od uživanja? Zašto ne možemo jednostavno uživati, bez negativnih misli? Kroz ovaj tekst pokušat ću objasniti razloge, jer tek kada razumijemo zašto nešto radimo, možemo to i promijeniti.
Jedan od glavnih razloga je taj što se pokušavamo zaštititi od boli. Što to znači?
Koja je svrha brige? Prividna kontrola budućnosti
Brigom odnosno negativnim mislima o budućnosti mi pokušavamo kontrolirati budućnost. Iako kada o tome razgovaramo kognitivno znamo da ne možemo upravljati budućim događajima, mi to ipak svojim mislima pokušavamo. Pretjeranim razmišljanjem nećemo promijeniti svoju situaciju, ali otpuštanjem brige hoćemo. Zašto to ne razumijemo? Zato jer smo u strahu i navikli smo brinuti.
Ne postoji ni jedan strah koji može promijeniti budućnost, niti postoji doza kajanja koja može promijeniti prošlost. Vrijeme je da to počnemo primjenjivati. Stanje bez brige je naše normalno stanje, a ne obrnuto.
Mi brigom zapravo sami sebi stvaramo privid da nešto činimo po pitanju budućih događaja. To nam daje osjećaj kontrole, koji nas smiruje. S druge strane, ono što zapravo trebamo napraviti je prepustiti se i prihvatiti sadašnju situaciju. „Prihvati sve što ti dođe, kao da si to izabrao“. E.Tolle
Prihvaćanje & Prepuštanje – Koja je razlika?
No, mi s time imamo problema, jer nam se tada čini da se ponašamo kao da nam je svejedno. „Da samo sjedim i čekam?! Ne mogu se smiriti, kad ne znam što će biti“. Postoji još nekoliko stvari osim te dvije krajnosti: ili brinuti ili sjediti i čekati da nam se život dogodi.
Tih „nekoliko stvari“ značilo bi da aktivno kreiramo svoj život, donosimo odluke i budemo odgovorni za vlastitu sreću. Sve to činimo u sadašnjosti. No, da smo pritom svjesni da jedino koga možemo kontrolirati smo mi sami. Ne okolnosti i ne druge ljude.
Mnogi ljudi odbijaju prihvaćanje jer ga pogrešno povezuju s prepuštanjem. Velika je razlika. Prepuštanje znači „nek me voda nosi“ . To znači da odbijam preuzeti odgovornost za vlastiti život. “Nisam kriva za poziciju u kojoj jesam.”
Prihvaćanje znači „ok, ovo su okolnosti u kojima se sada nalazim, idem vidjeti što je najbolje što tu mogu učiniti za sebe”.
Osoba A & Osoba B – Koji ste tip?
Osoba A će napraviti pravu stvar za svoj osobni razvoj.
Potrudit ću se biti dobro u svim okolnostima koje mi dođu. Kontrolirat ću svoje misli i ponašanje (a time i osjećaje) i učiniti sve što je do mene da budem dobro. No, vanjske okolnosti ne ovise o meni, jedino što mogu je birati kako ću na njih gledati. Odabirem gledati na ovu situaciju kao lekciju, i kada ne znam što napraviti – ne radim ništa. U miru sam s tim da ne radim ništa trenutno. Kada osjetim da nemam više straha onda ću donijeti odluku i poduzeti akciju.
Osoba B će sebi nesvjesno otežati život.
Trudim se razumjeti zašto mi se ovo dogodilo, analiziram prošlost i besciljno lutam i krivim se za svoje postupke. Žalim se kako je ovo što mi se dogodilo stvarno nepravedno. Nemam sreće u životu i ispričati ću svima kakvu sam nepravdu doživio. Pokušavam se boriti protiv činjenica i brinem za svoju budućnost. Ne vidim rješenje i promišljam kako da se izvučem, no samo vidim probleme. U strahu sam i očajno donosim odluke i pripadajuće akcije. Ne vidim izlaz iz svoje situacije.
Ono što osoba B treba napraviti je prihvatiti sebe i situaciju u kojoj se našla. Ako je u stanju emocionalnog ringišpila, prihvatiti koja god emocija je u pitanju (npr. tuga, razočaranje, bijes, ljutnja, krivnja, sram, strah) i prodisati tu emociju i otpustiti. Najlakši način da se otpusti emocija je da se prihvati i uz duboko disanje otpusti.
Svima se događaju otežavajuće okolnosti, no ne osjećaju se svi isto. Moć prihvaćanja je vrlo važna u osobnom razvoju. Tek kada prihvatimo nešto što je došlo u naš život, tek tada uspostavljamo kontrolu nad sobom i biramo što i kako dalje.
Strah od uživanja – Zašto se i dalje bojimo?
Dakle, kada u našem umu razvijemo misli poput „što bi moglo poći po zlu“ mi zapravo pokušavamo prevenirati buduće loše događaje. Do sada je već jasno kako je to nemoguće, no zašto to i dalje uporno činimo?
Zato što se bojimo neugodnih emocija. Bojimo se vlastite ranjivosti. Želimo izbjeći bol. Želimo sami sebe zaštititi od potencijalne opasnosti.
Želimo spriječiti razočarenje
U pozadini ovog ponašanja stoji vjerovanje: „Ako se previše ne veselim, neću niti previše patiti kasnije“. Slično tome postoji i vjerovanje kako u svemiru mora postojati ravnoteža i da ako se sada veselimo, znači da ćemo kasnije tugovati. Tako ljudi zapravo strahuju da će biti kažnjeni za svoje veselje.
Takav način razmišljanja poručuje „nikada se nemoj previše opustiti, moraš uvijek biti na oprezu“.
Mnogi ljudi žive s uvjerenjem kako je život surov, težak i bolan. Bilo da su kroz život bili povrijeđeni ili da su ih tako odgajali roditelji, ovi ljudi žele biti spremni na sve. Ne žele „prepustiti stvari sudbini“ jer je za njih to previše opasno. Čovjeka opsjednutog kontrolom ništa ne razbjesni više nego činjenica da se život ne odvija prema njegovu planu.
Ljudi koji se znaju prilagoditi situacijama koje su ih snašle su oni koji upravljaju sobom, vlastitim pogledom na ono što im se dogodilo jer znaju da ne mogu kontrolirati vanjske faktore, samo unutarnje.
Naša je ranjivost izvor najveće snage. Tek kada dopustimo sebi da osjetimo ranjivost moći ćemo dotaknuti svoju ogromnu snagu. Ljuštura pretjeranog razmišljanja i društvene prihvatljivosti nas ometa od vlastite autentičnosti. A tamo možemo stupiti samo kroz ranjivost, da osjetimo sve te emocije koje izbjegavamo osjetiti.
Iza bježanja od ranjivosti stoji uvjerenje da moramo biti jaki bez obzira na sve, pod cijenu zdravlja, odnosno života. Zato smo naučeni skrivati tugu, umor, neuspjeh. Ne želimo da to itko vidi. Jer želimo biti prihvaćeno, dobri i vrijedni. Skrivanjem vlastitih emocija nikad nećemo doći do autentičnog sebstva. Tako podržavamo kolektivnu iluziju savršenstva koje ne postoji. Postoji samo hrpa odraslih ljudi koji nisu u kontaktu sa unutarnjom intuicijom. Samim time su odvojeni od sebe.
Ni ovo ponašanje ne radimo bez neke svrhe, ili s lošom namjerom. Sve što radimo, radimo da bi nam bilo bolje. Zašto onda odbijamo svoju ljudsku, prirodnu ranjivost? Zbog srama.
Sram je nevjerojatno jaka i neopravdano zanemarena emocija. Zbog srama smo spremni napustiti autentičnost, odustati od želja, glumiti da smo dobro i kada nismo. Više od svega želimo da nas društvo prihvati i da ima(mo) pozitivnu sliku o nama (da smo sposobni, jaki, kompetentni).
Budući da smo pristali na kolektivno vjerovanje iluziji savršenstva, mi skrivamo svoje prave emocije jer se bojimo da ćemo zbog njih biti odbačeni. Mislimo da smo samo mi nesavršeni i da drugima ovaj život ide puno bolje nego nama.
Kako prihvatiti ranjivost?
Ranjivost, a onda i sram koji dolazi u paketu moramo prigrliti kao društvo i to kroz empatiju. To bi značilo iskreno i otvoreno govoriti o tome kako smo zaista, a s druge strane čuti, razumjeti i suosjećati.
Ako ja mislim da će moje stanje netko proglasiti nenormalnim, onda ću šutjeti i glumiti da sam dobro. No, ako se nalazim u sigurnom okruženju gdje ljudi nisu roboti, već prihvaćaju emocije, puno je veća vjerojatnost da ću progovarati o svojim osjećajima. A ako želimo smanjiti intenzitet neugodnih emocija, nužno je da o njima govorimo.
Brene Brown kaže kako sram potiču: (samo)kritiziranje, šutnja i tajnovitost. S druge strane, umanjuju ga empatija, iskrenost i razgovor.
Više o sramu sam pisala i taj članak možete pročitati ovdje.
Kako se prepustiti uživanju?
Čovjek može kontrolirati svoje misli, ali to nije tako jednostavno u početku. Ako želiš zavladati svojim umom, kreni ga vježbati. To možeš činiti na sljedeće načine:
Izazivaj vlastiti um (primjerice namjernim pretjerivanjem „Ajme kako mi je najbolje na svijetu i to zaslužujem, čak i više od toga“). Pogledaj vlastito uvjerenje kako izlazi na površinu i uoči besmisao tog uvjerenja.
Svjesno biraj misli (kada ti dođe misao koja ti se ne sviđa, propusti ju, nemoj se kačiti za nju. Umjesto toga, odluči o čemu želiš razmišljati.)
Kada ti se sljedeći put javi strah od uživanja, razmišljaj zašto radiš to što radiš. Promotri svoju situaciju i pogledaj širu perspektivu.
Prihvati da smo svi nesavršeni i ranjivi. Nije hrabrost ne bojati se, nego pokazati da se bojiš i znati da zato nisi manje vrijedan ili sposoban. Hrabrost je uraditi to čega se bojiš usprkos strahu.
Reci svoju misao na glas. Ponekad si osvijestimo koliko su neki naši strahovi iracionalni tek onda kada ih izgovorimo na glas.
Sjeti se da će teški trenuci neminovno doći – brinuli mi sada ili ne. Kad je već tako, bolje da barem onda sadašnji trenutak iskoristimo za uživanje.
Kontroliraj sebe. Umjesto da pokušavaš zaustaviti valove (buduće događaje) nauči surfati (kontrolirati svoje misli, a time i osjećaje).
